Ponekad pomislim da vola držim za rogove bez prestanka.Držim ja i borim se.Nitko me odavna ne ometa.A tko bi i smio prići onoj koja vola drži oči u oči.

Vol je recesija.Borba za neovisnu i časnu koru kruha.

Mogla bi nabrajati tisuću krivaca i tisuću koraka u prošlosti.Tisuću okolnosti koje mi nisu išle na ruku.Mogla bi probirati vraške uspone i vraške padove.

A ja prošlost držim tamo iza sebe.Zatvorenu u kutiju na čipkaste sličice.Iz te prošlosti crpim snagu.Ima tako poučnih momenata u toj kutiji....

Ah..koji su trenuci to bili.Koje su to bile škole.

Skupo plaćenje škole.

U...koliko li patnje,truda i muke....

Izjela rđa,Bog odnio,otišlo svojim putem.

A ja ostala živa..ostala svoja.Svoja i jaka.I tonuti znadem kao nitko.Pridavi me i smlavi.Ma moja glava puna ideja ZNA...ZNA...u tome grmu leži moje zlato.

I uhvatim Vola za rogove.Tko kaže da može mene.....smlaviti recesija?

I dok tonem,ono malo zraka što dobijem izmaštam o nekoj ideji.Što se dugo koprca u meni.Pa ideju kroz iskustvo.Pa promislim i sto ćuda učinim.

I znam ja što je odgovornost i što ti može neodgovoran prirediti.Pa ja pomalo po svome.Bez straha i neke sumnje.

I danas već leđa bole totalno sitno.

Umjesto da se pustim i potonem iz stresa crpim snagu.I učinim ono što inače ne bi.....SVAKA NAŠA NEVOLJA MOŽE BITI I IZVOR SNAGE.

Bole leđa......Zašto?

Stres,nemir,strah...blokada neka.

Odblokiraj se!

Ima dana koji su teži od drugih.Kada bi stavila težinu današnjeg na crtovlje od 0 do 10....razina stresa bi bila 5.Pa nije tako loše,imam još lufta do deset.

Kao da me netko dok u miru plivam,zgrabio sa leđa i duboko zaronio.Koprcam se i izranjam.U grcanju hvatam malo zraka.I čim pomislim da može puno gore,opuštam se.

Bez svjesna promišljanja to mi ne bi išlo od ruke.

Hladna ruka recesije svako toliko me pognjura,duboko...tamo dole.

Ne dao Bog veća zla,proći će.

Priča koju sam čula, pomogne meni da se opustim i udahnem malo zraka.

To mi je važno jer u grču ne mogu doći ni do jedna suvisla rješenja.

LAV KOJI JE VIDIO SVOJE LICE U VODI

U nekoj pustinji u kojoj je neprestano puhao vjetar,živio jednom jedan Lav.

Ribnjaci i riječni tokovi,iz kojih je pio,nisu nikada bili mirni i glatki.Vjetar bi uzburkao površinu vode,tako da se u njoj nikada ništa nije zrcalilo.

Jednoga se dana Lav uputio u šumu.Lovio je i zabavljao se sve dok nije postao štrašno umoran i jako žedan.

Pošao je u potragu za vodom i našao ribnjak sa najhladnijom vodom.

Najprivlačnijom i najmirnijom vodom,koju možemo zamisliti.

Pomoću ostalih divljih životinja lavovi pomoću njuha mogu osjetiti vodu,miris vode....

Bio je to daleko najbolji miris vode od svih mirisa vode koje je do tada mirisao.

Lav se približio toj vodi,sagnuo svoju glavu kako bi pio.Odjednom je u vodi ugledao svoju zrcalnu sliku.

Povjerovao je da je to bio neki drugi lav.

Ojej....pomislio je :"Ova voda sigurno pripada nekom drugom lavu."

-Moram biti oprezan...vrlo oprezan.

Lav se povukao.

Strašna žeđ ponovo ga tjerala vodi.

I drugi je put u vodi ugledao strašnoga lava.

Ovaj se put Lav nadao da će potjerati strašnoga lava.

Široko je otvorio svoja usta.Na sav glas zarikao.

Ipak..tek što je pokazao svoje zube,drugi je lav širom rastvorio svoje ždrijelo.

To je našega Lava štrašno prestrašilo.

Svaki puta iznova bi se Lav prestrašio.

Povukao i ponovo se približio vodi.

I svaki je put iznova imao isto iskustvo.

Nakon što je prošlo podosta vremena,Lav je postao tako žedan i očajan....

Odlučio je "Lav GORE ili DOLE -sada ću piti iz toga ribnjaka."

I GLE....čim je uronio svoje lice u vodu,drugi je lav nestao!

Mogu zaspati čim legnem i počnem učiti.Nakon par strana već me zove,sve me zove u lijepe snove.

A sanjati bi mogla od sada pa navjeke....toliko toga lijepoga čutim oko sebe.

I to što ćutim to isto živim.Ne osvrćem se na prepreke.Jest da me iste ponekad lome.....ali me ne slome.

(Priča sa nesanicom....čula sam je!)

Žena vrijedna i ono prava.Tri kantuna su doma njena.I još puno toga.Nabrajanju ne bi bilo kraja.A tko je pita...?I tko vidi..?

Dođe noć i ona bi rado legla.I legne ona.

Skine pamučnu odjeću.Posloži lijepo za sutra.Opere zube,ispere sa sebe ono znoja od dana.Obuče pamučnu spavačicu.Gaće joj uopće ne trebaju.A tko je pita...?!Nitko ništa ne pita!

Ne pita ni ona.A što bi pitala,ta noj ništa ni ne treba.

Pa promišlja:"Jesam li uopće zadovoljna?Ljudi oko mene jesu  li zadovoljni?"

-Što sam sve danas činila a ispalo je naopako?Tko je ono prema meni bio uskogrudan....Uh...kako sam mogla biti tako naivna...?!!!!

I probire u mirišljavom krevetu o svemu naopakom što je ona danas činila.O svemu jadnom što su drugi činili njoj.

Prilijepi se za loše misli.Loše misli se skupe u jedno klupko.Klupko postane lokomotiva.ČU..ču..ču...ču...ššššššš......

Tijelo se ukočilo,um šalje emociju nemira.I duboko iznutra viri vani u vidu grča....noćima skupljena gomila lokomotiva.Leži žena a na njoj tone tereta,sakupljenoga danima,noćima,godinama.....

I ode žena doktoru.Sve to ispriča!

Dobije žena lijek u vidu priča.....

Čudan je to lijek.Većina bi uzela tabletu..možda!?

Večeras kada legneš misli samo o onome što si činila pozitivno u toku dana.

Mogu biti i sitnice.

-Oprala zube,oglancala kuću,zagrlila dijete.....prozračila kuću,vidjela novu biljku.Skuhala ručak,nešto naučila,neke usrećila,nekoj novoj ideji udahnula život......Nekog zavela,nekog poljubila,nekog otpustila kao Labuda-gizdava...uuuuuu

I tako barem sedam dana,svako veče prije spavanja.

-A kada dođete nazad kod mene,početi ćemo sa Hipnozom.Tada će ta terapija bolje djelovati.

I ode žena..pa posluša doktora.

Još napiše iznad kreveta šarenim slovima.....JA MOGU..JA HOĆU...JA VJERUJEM...........

Vrati se ONA nazad po dogovoru.

-Doktore ja sam vas poslušala.I pokušala sam biti dosljedna.Mogu vam reći da sam sve pokvarila.Koliko god sam željela zadatak privesti kraju,nisam uspjela.Ubrzo bi moje oči tonule.....tonule....

SVAKI PUTA PRI SAMOM POČETKU JA BI ZASPALA.

IMATI DOBRU MISAO ISTO JE KAO IMATI DOBAR JASTUK ZA SPAVANJE.

Brrr...vani ledeno.Ledeno vani,unutra romantično.

Pokušati ću objasniti teoriju.Samo TEORIJU.......ništa drugo.

Imam neki cilj.Simbolično neka to bude vrh Učke.

Naumila ja jedan vikend pješice do vrha.

Imam UVJERENJE da je to zdravo i zanimljivo.Posjedujem znanje da moje tijelo nagradi sebe hormonom sreće ukoliko se krećem.Mišići prorade,moja vitalnost buja.

Neka osoba će pomisliti da je to suludo i preteško.Čak i besmisleno.Posjeduje takvo uvjerenje.

Osoba koja misli da je to trošenje energije uludo,neće ni pokušati svoje tijelo izložiti naporima koji je očekuju.I to je u redu.Ima takva vjerovanja,misli da je to za nju preteško...sjedne i tako joj je dobro.

Druga osoba vjeruje da može i da će joj to iskustvo goditi.Već sebe vidi na vrhu i u mislima dočara sliku kako trči livadom pri samom vrhu.

I odluči krenuti.Krene i učini korak,udahne..

Krene i gleda pod....diše.

Kreće se i nikada ne gleda više od 30m ispred sebe.Uživa u svakom šumu...U svakom mirisu.I tako hoda polako i ne misli na vrh.

Nakon nekog vremena stigne jako blizu vrha.Pa još malo gleda ispred svoga nosa.....Metar po metar dođe do svoga cilja.

Što nam pomaže da se odvažimo postići životne ciljeve:"Vjerovanje,pozitivna misao,odluka,kretanje koje omogućava pogled u sada sa ciljem na umu."

Ukoliko smo puni ljubavi,zanosa i zdravlja.....neka nutarnja energija je vjetar u naša jedra.

Ukoliko imamo i osobe oko sebe,koje nas vole,bodre i podržavaju to sve meni se čini ,baš zanimljivom teorijom.

Meni je sve to poznato iz iskustva,teorijom samo unosim sitne ispravke u životna kretanja.

Sve nepredviđeno zovem...ETO OPET POTRESA.

I samo zovnem neke bliske DUŠE....zamolim:"Daj mi ruku da se malo pridržim.Samo pridržim dok ne uhvatim ravnotežu".

Zahvaljujem na ruci i na stresovima...iz svakoga izađem stabilnija.

I ponekad mi dođe da lijepo na jedan pano...prilijepim sve ono što želim.

Ili još bolje da na jedan pano prilijepim sve ono što VIŠE neću.

A što ću sada,valja mi nečim ispuniti budućnost.

A kada ću ako neću sada,uhvatiti korak grabiti....

Bilo bi potpuno u redu zahvaliti za sve ono dobro što me snašlo.

Toliko dobroga je dušom prošlo, u dvorištu slobodno mogu  sagraditi Kapelicu. Svako jutro se malo Bogu nakloniti.

Je li moguće da se tako tebi dešava jer vjeruješ da mora?

Vjera čvrsta tu je ključna!?

Ne može za tebe biti ništa manje od najboljeg.Samo zato jer vjeruješ da zaslužuješ i ono dobro koje još ni izmišljeno nije.

Zahvaljujem svakom pogledu,uzdahu i dodiru.
Svakom znanom i ne znanom....

Zahvaljujem na ovoj čaroliji koja se životom zove.

Drhti,diše,radi,piše.........
 

Gospodaru,tvoja želja moja je zaopovijed.

Samo pomisli,tebi u susret hrli...svijet sasvim novi.

Vidi priliku,zanemari nepriliku.

Vidi sreću,bol otresi kao prašinu.

Vidi obilje...nema recesije.

Poželi i osjeti kako si već dobio.

Upravo ono što si zamislio.

GOSPODARU MOJ.

Hm......kako se OSJEĆAŠ?

Ukoliko dobro,misli i dalje.

Ukoliko loše,okani se lampe.

Nije to za tebe.......!

Naše emocije nam govore da li su nam misli ugođene ,na frekvenciju bivanja koja pogoduje našem rastu.

Ukoliko se osjećamo loše......pokrenimo misao iza koje prorade ugodnije emocije.

Da...bilo bi dobro uza se imati ALADINOVU LAMPU.

Je li moj svijet odraz mojih misli?Ovo vani je samo posljedica,tvorevina moga uma!?

Ovo vani možda poput kipara,kleše i oblikuje moj svijet!?

Imam SLOBODU odabrati koje god želim vjerovanje.

Ukoliko odaberem da moje misli kroje mjeru moga bivanja,mogu birati što da mislim.Mogu paziti kojim bojama oslikavam sliku budućnosti.

Razna usvojena vjerovanja,stavovi,predrasude,empatija,povodljivost,sugestibinost....poput vodopada,bez prestanka udara po mojim mislima.

Misao je jaka i probija se putujući iz prošlosti u sada,zakoračuje u budućnost.

Jednom rukom guram prošlost što dalje od mene.Udobno sjedam u bijeli kauč sadašnjosti.Zaboravljam od kud sam došla i kamo sam naumila krenuti.Tu i sada protežem svoje tijelo.Izvlačim misli ispod vodopada.Udahnem duboko i uživam.

Sve nemire,strahove,sukobe....puštam niz vodopad neka ih voda nosi.Što da si trujem sadašnjost sa nekim tamo bijesovima i nemirima.

Imam vremena isključivo za misli koje podržavaju onu ljepšu stranu svijeta.

ŽENO.....VJERUJEŠ DA JE TO MOGUĆE?

Čvrsto vjerujem.Kada bi mene posjetila ona JA iz moje 20-sete,bila bi zadivljena.Sve o čemu nije ona ni maštati mogla,živi ova JA SADA.Potajno je maštala...više sanjala.Svakim korakom,svakim danom samu sebe ostvarivala.I ne samo sebe......ni za samu sebe.

(Priča koju sam čula)

Mlada Dama bistra pogleda,hrabra srca odlučila sagraditi dvorac u podnožju brda zelenoga.Postavila je stolnjak na pod,na stolnjak pregršt jela.Sjela i promišljala.Njena energija privuče osobe u blizini i u prolazu.Sjeli su i jeli.

Maštali skupa.Pričali i živjeli.

Dala se ona u potragu za ciglama.Cigle su donosili i drugi.Rijetko se sa njom moglo pričati uz jelo.Veći dio vremena je gradila ciglu po ciglu.Nosila je šarene otkačene bluze i skromne pamučne suknje.I misli njene su bile takve.Razigrane,slobodne i šarene.....

Sazidala je dvorac pravi.I jednoga dana gledala je cigleni zid.Svaka cigla,ciglu dodiruje.Boja se crvena sa sivom spaja.Gleda zid i pomisli:"Majke ti...moje misli od nekada,koje ja živim sada.....zaklanjaju meni pogled u sutra.

A misli nikada ne staju,obogaćene iskustvom one bujaju,rade...grade.Postanu probivljive i maštovitije.Postade svijet i dvorac tijesni.

I što sada?

Nazad se ne može.Duboka rijeka dijeli me od prošlosti.Tu je vidik ciglom zaklonjen.Mislima tražim rješenja.

UKOLIKO SU MISLI BIVANJE,SVIJET SAMO odraz.Usmjerena na rješenja mislima crtam vrata na zidu.Ciglu po ciglu nosim u podrum.Umjesto ciglenog zida postavljam teška drvena vrata.

Zašto nisam poklonila cigle nekome kome trebaju?

Zar misliš da ćeš željeti vrata ponovo zamjeniti ciglama?

Zakoračujem kroz teška drvena vrata.I nađem se u svijetu prepunom potoka,cvijeća,zagrljaja....obilja i rada.....

Zar je to moje sutra?

Vrati se,još rano je!

Vrati se nazad kroz teška drvena vrata.Čvrsto ih zatvori.

U sebi nosiš misli koje će u SADA bujati i rasti.......

VRATA ĆE SE OTVORITI SAMA.....KADA ZA TO BUDEŠ SPREMNA.

Pitam se koliko naši čvrsti stavovi i sustav vjerovanja doprinose našoj predaji osjećaju LJUBAVI?

(Priča koju sam čula)

Žena šeta plažom.Divljina i milina oko nje.Sama i sigurna,bez imalo straha u sebi.

Upravo prije odlaska na plažu odlučila je preispitati svoje čvrste stavove i svijetonazore.Svoja duboka VJEROVANJA.

Opraštala je u mislima sebi,opraštala je drugima.Duboko u srcu opraštala je svima i svačemu i sebi.Ponajviše sebi.

Osjećala je duboku u duši nutarnji poziv za opraštanjem.Duboki poziv za preispitivanje svojih uvjerenja.Opušteno,bez imalo straha udisala je zrak i mirisala more.

Vidim upravo ono što VJERUJEM.Poput munje njom je parala žarka želja,željela je vidjeti čistu ljubav.Doticati je vrhovima prstiju,nasloniti glavu na nju.Disati u sebi......njoj.ONO ŠTO VIDIŠ,TO I DOBIJEŠ.

Možda gledaš u pogrešnome pravcu?Sumnje....otjeraj sumnje.Ukoliko vidiš sumnju,dobiješ sumnju.

Možda ljubavi nema?Otjeraj strah,dok ti ne zarobi dušu.

Ali kako da je prepoznam,mogu li vidjeti nečega čega nema?

Ukoliko vjeruješ u nju...vidjeti ćeš je.Svijet ti donosi upravo ono u što vjeruješ.Ispunjena si ljubavlju.Tamo kamo jedna emocija zagospodari,druge nemaju pristupa.Vjeruješ li u to?

DOBIJEŠ UPRAVO ONO ŠTO VJERUJEŠ.

Gleda muškarac dva para stopa u pijesku.

Vidiš...šetala si sa mnom tuda.Dva para stopala opušteno šetaju jedno uz drugo.Ispunjeni ljubavlju više no što su spremni prihvatiti.

Kako je to lijepo.Život bez toga ne bi imao okus.....gušt,smisao!

Vidi tamo dalje,ostaju samo moje stope...

ZAŠTO nisi dalje šetala sa mnom?ZAŠTO?ZAŠTO?........

Dugo je odzvanjalo zašto njegovom nutrinom.

Zar stvarno ne znaš?

Krenula sam dalje.Iz opravdanih razloga Ti me nisi mogao pratiti.Digla sam te i NOSILA.

Nosila u srcu do dana današnja.

Žena se trgne.I pomisli uopće nije lako ući u tajnu koja govori:"Na koji način se isprepliću životni stavovi,vjerovanja i ljubav.

Koliko nam život zaista dobije na kvaliteti,uspijemo li proniknuti u tu tako tajanstvenu emociju.

Znam da svi gušti imaju rok trajanja.Počnu i na nekoj točki završe kao da ih nikada nije bilo.

Ljubav je oduvijek i zauvijek u nama.I trajati će i onda kada nas ne bude.

Da li je to samo moje vjerovanje?

IŠ....IŠ...IŠ......STRAHOVI I SUMNJE.

Nikada nisam pisala o idejama.Baš zanimljivo a imam osjećaj da su ideje dominantno zašlužne za moju sadašnju poziciju u bivanju.

-Onda su ideje jako važna stavka.

Znam da svoje ideje ne mogu usaditi u tuđi um.

Znači ideje se rađaju u svačijem umu.

Osobe su ispunjene vlastitim idejama.

Što je to za mene ideja?

Šetam po Kauflandu i promišljam kako je sve očajno skupo.Može biti i jeftino ukoliko je novčanik pun.Toliko se udubim u promatranje polica i ponude.Promišljam što je zdravo,promišljam o cijeni,konzervansu,okusu....

Potlačena brigom koliko smijem potrošiti.Začujem neku muziku i pitam se otsutno:"Kome to svira mobitel?"

Okrenem se oko sebe jer mi melodija jako poznata i shvatim da to svira u mom đepu.I tako potlačena u želji da kupim što kvalitetnije za manje kuna,grizem se i razmišljam....

Pomalo o hrpici režija na stolu.O ulaganjima koja su dugoročna.

Padne mi na um kako su me vlastite IDEJE dovele na točku u kojoj jesam.

Ako su me IDEJE dovele na ovu točku,postoje sigurnO IDEJE koje me mogu dovesti na neku drugu točku.

Uopće nije lako povjerovati da su IDEJE te koje mene uvaljuju,izbavljaju iz raznih životnih situacija.

Ponekad ja izdvojim neku svoju IDEJU pa sva se predam PODUZETNO raditi na njoj i gotovo uvijek dostignem CILJ.U sjećanju veći gušt mi čini rođenje ideje,mukotrpni rad na koracima ka cilju,nego sam CILJ.Uz muke Isusove ja vam sebi priskrbim ono što sam zamislila i kada to priskrbim ne bi se nipošto vraćala nazad na početnu poziciju.Vidim ja da je dobro to što je meni palo na UM.

Osvane dan i moja IDEJA saživi u meni ili na meni ili ja na njoj.I čim jednu ideju ostvarim,sve zaboravim.Razna lutanja,spoticanja,padove i promašaje.I kažem obično...PA TO LAKO JE.To može svatko.

I može naravno.

Rađa li moj um ideje SAM PO SVOJOJ PRIRODI umnoženije no kod prosječna naroda?Neki mi VRAG ne da mira.Narod lijepo pogleda oko sebe,vidi što to funkcionira.Odvagne razumno i uzme ono što drži vodu.

Ja obično vidim sito i dobijem ideju da će sito držati vodu.

Pa mudrujem,promišljam,istražujem i smislim kako i sito može uz određene preinake držati vodu.

Za svoje ideje spremna sam činiti švašta.

Najprije mi ideja proviri.Pa se informiram,promišljam i iskoračujem.Mislim da se moje ideje uvijek ostvaruju kroz razne odnose.

I kako me koja ideja uhvati,tako poput djevojke brzih ruku....hvatam pticu u LETU.

I moja osjetila prepoznaju osobe,odnose,situacije neke nove puteve na kojima će moje ideje postati stvarne životne situacije.

Nikada nikoga ne iskorištavam.....dajem ono što imam a ŽIVOT sam, me obdari onime što me zanima.

I zato je meni moja prošlost TEŠKA,sadašnjost ispunjena poput ŠIPKA.Budućnost puna neizvjesnih ishoda.......

IDEJA JE TA KOJA JE SJENA SLOBODNA ČOVJEKA.

Promatram oko sebe onoliko daleko,koliko mi to moja osjetila dozvoljavaju.

Nastojim u svakom trenu dotaknuti i uhvatiti realnost.Kao da je realnost MAČKA.

Promišljam je li moguće da postoji realnosti onoliko koliko ima bića u Svemiru?Ako to prihvatim imam slobodu prihvatiti, kako JA NI ITKO DRUGI NIJE CENTAR UNIVERZUMA.

Možda je najrealniji odnos između TI i JA.Neki naš IDENTITET.Realnost postaje ZAJEDNIŠTVO.

Komuniciramo i kroz komunikaciju stvaramo zajedničku realnost.

Naš um sigurno ima razne mehanizme i načine da nas zaštiti i servira nama neku našu STABILNU REALNOST.Autonomni kakvi jesmo sigurno smo obdareni nekim zaštitnim mehanizmom.

Možda su stavovi i uvjerenja splav kojom se koristimo da zadovoljnije živimo.U zajedništvu u kojem živimo postoje stavovi i uvjerenja.Preuzimamo razne uloge koje nam priskrbljuju drugi.Mi,kao individue ,razvijamo ustaljene reakcije na ustaljene stvari.Kao što djelujemo na druge kroz naše ustaljene reakcije,TAKOĐER POBJEĐUJEMO I SAMI SEBE.

(Priča koju sam čula)

Šetala je nogu na nogu.Spuštala se prema obližnjoj plaži.Isključila je mobitel.

-Upravo sada ne želim ničija uskakanja u svoj prostor.

Korak na korak,bura je dizala more u vis.

Valovi su se propinjali i divljali.

-Uuuu...kako je ovo lijepo.

Njeno oko i val postali su jedno.

Kapi slane vode poput maglice rosile su njena leđa,lice,ruke.

U tišini dok joj je umomom šetuckala lagana melodija,čula je korake iza sebe.

Korake sve bliže....i bliže.

Srce joj je lupalo sve jače,melodija sve tiša.

Ruke njene čvrsto stisnute u pesnice....

Ne ponovo...Zašto ponovo?

Njena snažna želja dozvala je stopala br.42.

I gleda val i čuje koraka bat?

Ukopana...duboka udaha...čeka.

Zvuk stopala i drhtanje kamenčića je zadnje što pamti jasno.

Nastavila su skupa stopala 42....i  stopala 38.

Uranjali su u dubinu,propinjali na samome valu....

Toplina i zima nadolazila je do sjela.

Riječima se šetalo od jučer u sutra......drugima njima.

Pogled,dodir,stisak......

Što je realno u svemu tome?

Sjedili su mirno dok su pučinom smireno igru igrala dva delfina.

Kamo realnost presataje,kamo zajedništvo počinje?

Što je zajedništvo?

Hod stopala 42. i 38.?

Ili zajednički doticaj dvije zasebne realnosti koja čini treću?

Što je realno ono što vidimo,dotičemo,osjećamo.......ono što se sasvim treće rodi od obostrana razumijevanja svake pojedinačne osobne realnosti?